PREVEDENI prijevod prijevoda filozofske misli ili
ŽEDAN PREKO VODE
Čim nas netko promatra, znali mi to ili ne, na sceni smo.
Kako nas promatrač doživljava to nam ostaje često nepoznato. U očima promatrača svaki naš prokret dobiva na značenju bez obzira što ga mi radimo ne razmišljajući.
Kada se međutim nađemo u ulozi predavača , govornika ili na kazališnoj pozornici to naše privatno više nije privatno , a mi smo toga tada i svjesni.
– više-
Nastojeći filozofsku misao donjeti na scenu zanima me do koje mjere glumac može samozatajno misao izgovarati ne pozicijonirajući se iza misli koju govori.
Ne želim ni da se filozofska misao interpretira, već samo da se izgovori.
Ni u kojem slučaju ne želim da se ta misao ilustrira ili da se kreira nekakav lik koji ju izgovara. Dakle da misao sama zaživi.
U ovome vidim stanovitu bliskost sa na izust izgovaranjem poezije. Ni poezija se ne glumi. Ne treba joj ni scenski celofan. Ona kao da sama priča . To nije jednostavno postići . Tome je težiti.
Što tako izgovorena filozofska misao uradi sa onim koji ju je izgovorio, a posebno sa onima koji su u gledalištu u fokusu je mojih interesa.
Kako glumca propremiti za takvo djelovanje na sceni ?
Moj vrli profesor režije , redatelj velikog formata, pokojni Kosta Spaić, reče mi već na prvom semestru : « Tražite priliku da sami glumite, Tako ćete bolje razumjesti što glumac proživljava kreirajući i igrajući ulogu. To će vam pomoći lakše naći put do glumaca», omogućiti poticajnu komunikaciju u procesu rada na predstavi.» Profesor Spaić je bio i vrstan violinist, prva violina u orkestru, prije nego li se potpuno posvetio režiji i školovanju redatelja.
Iako sam davno dvije godine studirao glumu i glumio u niz projekata, sada nakon više od tridest godina, kada sam «Tabu» ponovno našao na sceni , sjetio sam se odmah tih njegovih riječi i nekih svojih loših iskustava na sceni.
Nejasno mi je zašto su mi odmah iskrsla loša iskustva, a ne ona druga. Možda zato što odista vrlo teško odgledavam predstave u kojima se glumi na sceni , u kojima se su emocije opisno igrani pojmovi i u kojima je sve «kao», a meni je to «kao» strašno dosadno.
Kazalište je umjetnost koja otvara prostor mogućem životu, često takvom kakvog ne vidimo oko sebe . Ti su mi hrabri potezi uzbudljivi i rado im se pripuštam.
A sad evo FIKK , Filozofsko internacionalno golo kazalište ,filozofskoj misli otvara scenski prostor za propitkivanje današnjice.
Od složenosti zadatka dobih vručicu. Ali krenuh u tu avanturu.
Već pri učenju teksta napamet, Andersove filozofske misli u prijevodu, osjetih svu težinu zadatka. Nikako da zapamtim slijed riječi u rečenici onako kako je prevoditeljica zapisala. Čim bi Günterova misao bila od mene glasno izgovorena, osjetih potrebu dorade prijevoda. A i prijevod je već u neku ruku interpretacija originala. Dakle ovo moje je onda treća ruka : prijevod prijevoda filozofske misli. Izazov sam pokušao riješiti tako da govorim «moje rečenice» da ih ne podcrtavam, da se od njih dinstanciram i kao da sam došao ispričati neku priču. Andersova priča tako postaje moja priča i ukida se taj zdravi otklon od tuđih rečenica. Čudan je to osjećaj.
«Nikša, jesi li ti govorio svoje rečenice.» upitala me nakon predstave kolegica koja je bila u publici. «Jesu li to bile tvoje misli ?»
«Nijedna rečenica nije moja.» odgovorih « Nije ni Güntera Andersa, to je prijevod njegovih misli.»
« Ništa nisi glumio , potpuno sam bila uvjerena da su to tvoje misli.»
E sad je li to dobro ili nije, ne bih prosuđivao. Uradio sam ono što sam mislio da trebam uraditi. Nakon predstave sam se malo na sebe ljuto da su me neke rečenice na sceni uzbudile pa sam ih prenio žučljivije nego li sam to želio.
Partnerica u igri, Tina Keserović, odlično je odreagirala moje scenske tirade, a snimkama Balkanske krčme akcijom, reakcijom, ritmom , prezentnošću osmišljeno je dala posebnu važnost. Možda svi gledaoci nisu mogli svo bogatstvo nonverbalnog znakovlja ni pohvatati, ali osjetio sam kako su ulovljeni toj mreži. U nečem bitnom što je TABU u gledalištu, u društvu razotkrilo .
Isprepletanjem svjetova , snimki krčme i događanja na pozornoci, uspostavila se mreža od prošlosti u sadašnjosti i sadašnjosti u prošlosti .
To da smo na pozornicu u drugoj i završnoj sceni doveli i publiku izbrisalo je , vjerujem, granice između pozornice i gledališta i sve nas učinilo kreatorima «čovjeka bez svijeta» i «svijeta bez ljudi «.
Komentar filozofa Marka Vučetića kojeg sam pročitao na facebook stranici,
ukazao mi je na neke mogće doživljaje ove predstave.
« Jučer je, na Zadru snova, kolega Nikša Eterović uprizorio Günthera Andersa. Tabui, ljudi bez zemlje i zemlja bez ljudi. Poučno, jako poučno. Zar nam tabuizirano “domoljublje”, dakle “domoljublje” onih “domoljuba” koji osvajaju zemlju i povijest, ne da bi ih oslobodili, nego sebi podčinili, državu ne pretvara u zemlju bez ljudi? Zar nam, zbog takvih “domoljuba”, istinski domoljubi ne postaju ljudi bez zemlje, ljudi bez države i domovine? Današnji je domoljub u Hrvatskoj, na svu žalost, čovjek bez zemlje i bez pozdrava. Poklič smrti nije pozdrav. Kaže to, napokon, i Visoki prekršajni sud. «
Sada se posvečujem mislima onako kako ih je u originalu zapisao filozof Anders. Suočavam se sa preciznošću kojom je svaku svoju rečenicu napisao.
Tina snima Europsku krčmu, salonsko – turističko – nadmočno baljezganje o tim dole Balkancima kod kojih je odlično ljetovati , ali inače …
Pokazati ćemo rezultat ovog «work in progress» na njemačkom jeziku u srijedu,11.09. 2019. u 21,21 u Zadru u Sv. Dominik, u okviru : XXV. Internationales Symposion „Verstehen und Auslegen“ sa temom
„Javno mišljenje / Öffentliche Meinung “.
Nikola Nikša Eterović
pisao 20.-22.08.2019 u Berlinu
objavio 24.08.2019.