Moje djelovanje je prije svega orijentirano na praktični rad. Doživljeno u praksi nastojim reflektirati, analizirati i razumjeti. Kad dokučim taj uzročno-posljedični lanac, dorađujem upute i vježbe za sljedeću probu.
Bistreći metodiku rada i zadatke, umjesto odgovora zapisujem pitanja čime se discipliniram. Tom tehnikom stigoh do spoznaje da je nemoguće pokrenute procese ponavljati ili završiti. Moguće je, međutim, usmjeriti proces oblikujući ga u neki scenski rezultat.
Podsvjesno je bunar iz kojeg se mogu crpiti kreativna rješenja. Nastojim dokučiti to podsvjesno u radu s grupom koju sam okupio na nekom zajedničkom zadatku. Moja uloga je omogućiti dodir podsvijesti, osloboditi prostor instinktima i intuiciji, naprosto pokrenuti procese koji omogućavaju svakome krativno oblikovanje. Oblikovano mozaički posložim nastojeći intuitivno pronaći poveznice koje (novo)stvoreni materijal drže na okupu i otvaraju mogućnost komunikacije s publikom. Slaganje tih kockica je za mene zabavno i puno je jednostavnije od sudjelovanja u procesu. Ali jedno bez drugoga nije moguće.
U ponedjeljak, 12. veljače 2001., dnevne novine „Der Tagesspiegel“ donose „32 SEITEN IM ZEICHEN DES MENSCHLICHEN ERBGUTS“ („32 stranice u znaku ljudskih gena), a na naslovnici Da Vincijevu sliku čovjeka u kružnici i naslov „Der Mensch ist entziffert / Das gesamte Erbgut wird veöffentlicht/ Nur wenige Gene Unterschied zur Maus / Hoffnung für die Medizien“ (Čovjek je dešifriran / Genetska karta bit će objavljena / Samo nekoliko gena razlikuje nas od miša / Nada za medicinu).
Možda se u tih nekoliko gena kojima se razlikujemo od miša krije šifra kreativnosti. Ne znam može li itko reći da je dešifrirao kreativnost.
Dakle, ne maštajući da dešifriram kreativnost želim pronaći putove do ljudske podsvijesti i iz tog bunara crpiti autentičnost dubine. Biseri koje tako pronađem odlučujuće određuju predstavu kojoj težim.
Ovdje ću razložiti dvije vježbe i prenijeti neka iskustva stečena ovim vježbama.
1. „24 sata glume“ koncept je koji nas vodi do granica naše izdržljivosti i osjetljivosti.
24 sata glume: od 11 do 11 sati – 24 sata rada na projektu čiju temu i sadržaj sudionici saznaju neposredno pred početak rada. Proces započinje u 11 sati prvog dana, a završava izvedbom urađenog, drugog dana u 10 sati. Nakon prezentacije se održi i vrlo kratka refleksija, ne samo izvedbe nego prije svega procesa i to naglašeno iz perspektive svakog sudionika.
Cilj ovog procesa je izvedba, ostvarena u posebno otežanoj situaciji nakon 23 sata rada, bez spavanja i dugačkih pauza.
To da će publika doći vidjeti što smo uradili bitna je motivacija za rad. I kad se čini da se više ne može, pronađu se rezerve energije koje omoguće nastavak rada.
U prevladavanju svih poteškoća važna je uloga grupe. Trenutci nemoći ne pojave se istovremeno kod svih pa su međusobni poticaji da se ne odustane od presudne važnosti.
Potrebno je dobro planirati faze rada računajući na pojave umora, nervoze, nepredviđenih ispada pojedinaca i sl.
Važno je izabrati sadržaj koji se može realizirati u tom vremenu: premijera u 10 sati, generalna proba u 8 sati. Prvi prolaz u redoslijedu izvedbe: 6.30 sati, probe 12 sati prvog dana do 6.30 drugog dana, a od 11 do 12 sati prvog dana imamo okupljanje, upoznavanje projekta i organiziranje radnog prostora.
Ovo vrijeme je dostatno za isprobati mnoge varijante – za rad na jednočinki, nekoj temi, improvizaciju do scenskog kolaža, dramatizaciju priče, glazbeni predložak, sličice vezane uz glagole radnje, od materijala do scenske montaže, insceniranje dramskog djela itd.
Rad je utoliko eksperimentalan, jer su reakcije na umor i nespavanje nepredvidive, kako kod sudionika tako i kod mene.
Na doživljaj osobnih granica izdržljivosti, svatko drugačije reagira. Te reakcije su često „ubojice sposobnosti“. Itekako mogu utjecati na kvalitet rezultata, od lucidnih detalja do potpune destrukcije.
Od 1983. u različitim razmacima provodim ove radionice, a od 1995. do 2011. redovito dva puta godišnje u svibnju i u studenom. U režiji nekoliko predstava koristio sam ovu metodu, tako da smo nakon ovog intenzivnog iskustva i prezentacijom pred pozvanima nastavili normalan proces proba do zakazane premijere.
Triput smo morali rad prekinuti pred zoru, a da nismo došli do završne prezentacije iz sljedećih razloga: jedna grupa se toliko „zakrvila“ u komunikaciji da nismo našli izlaz iz toga, drugi put naprosto smo svi „udarili u zid“ umora i nemoći pa smo prekinuli rad, treći put usprkos naporima nismo bili u stanju posložiti nešto što bismo mogli pokazati.
Ova tri iskustva se posebno pamte i analiziraju.
Želio bih u Zadru okupiti mješovitu grupu, sedam, devet ili najviše jedanaest osoba, i s njima raditi intenzivno 24 sata na jednom projektu, prikazati ga na kraju 24 sata intenzivnog rada, zatim istu grupu ponovno okupiti nakon tri dana pauze i onda s njima u petnaest dana proba od po osam sati rada + jedan sat zajedničke pauze doći do predstave. Nakon jednog slobodnog dana odraditi dvije tehničke i jednu generalnu probu. Još jedan slobodan dan nakon generalne probe i onda premijera. Predstavu naravno igrati sve dok ima interesa publike. U ovakav način stvaranja predstave u proces bih ravnopravno uključio osobu za realizaciju scenskog prostora, glazbenika i suradnika za scenski pokret, kako bi svi elementi predstave nastali u zajedničkom procesu.
Velika mi je želja ovakvim metodičkim postupkom ostvarivati svoju prvu režiju u Zadru nakon nekih tridesetak godina nesudjelovanja u kazališnom zbivanju ovog grada.
Čemu ovakav postupak? Koje su mu prednosti, a koji nedostatci?
Pitanja koja će mi biti postavljena inspiracija su za odgovore i nova pitanja u potrazi za spoznajama.
2. Potraga za ulogom u prirodi
Ovakav način rada, kao veoma slojevit, inspirativan i svrsishodan, otkrio sam posebno inscenirajući ciklus Jamesa Joycea, pet predstava koje se bave djelom i životom ovog književnika.
Traženje uloge u prirodi, podrazumijeva rad na scenskom materijalu, individualno, u parovima i u grupi. Odabrani materijal, koji od jedne do druge prigode može biti drugačiji, realizira se u prirodi. Priroda je pozornica u kojoj svaka uloga može naći svoje mjesto, opirući se prostoru ili slijevajući se s njim. Ovaj rad moguće je provoditi bez obzira na vremenske uvjete.
Prevruće ljeto kao i posebno hladne zime, odista se aktivno uključuju u našu potragu i pomažu nam često doći do rješenja kojima se nismo nadali.
Ne želim ovdje govoriti o načinu kako ja to radim, u kojem kontekstu, s kojim ciljevima i kako organiziram radni dan, tjedan ili kompletan proces probe.
Želim vam pokazati samo detalj, vježbu: „glumac iz mora izvlači ulogu-utopljenika“. Rad je većim dijelom snimljen tako da vam mogu pokazati kratke detalje iz ovog dokumentarnog filma.
„Irishirisirischmurmelquitsch“ (DVD, insert) naslov je predstave koja je našla put do ritma Joyceove boli.
Kako inscenirati stanja, a ne priču? Kako apstrakciju na pozornici učiniti dostupnom?
Odabrao sam put potrage za ulogama u prirodi. Cilj je bio, provocirajući i koristeći ekstremna emocionalna iskustva u prirodi, zaoštriti fokus, usmjeriti se na bitno. Pronaći način kako to doživljeno bitno prenijeti na pozornicu.
Idealno mjesto za ovakav rad je za mene otok Lastovo, odnosno bolje reći lastovsko otočje. S glumcima sam živio na svjetioniku Struga i s tog smjerokaza odlazismo u polja, po kamenjaru i u more.
Jednu od vježbi snažnog učinka i nezaboravnog rezultata, namijenio sam glumcu koji igra Jamesa Joycea i glumcu koji igra ono intimno u njemu.
Prvi je trebao otplivati od jedne strane Skrivene uvale na drugu, dijagonalno. Radi se o nekih pola kilometra koje je trebao preplivati, a pritom mu je jedno oko bilo zatvoreno. U more se bacio s idejom da (is)pliva i uzvikujući sve što ga muči svoje boli oda moru, u moru.
Drugi je, s povezom oko očiju, stajao na vezu za brodove, cupkajući iz kukulele, male gitare, zvuk čeznje, sjete, tuge, „dovlačeći“ tim zvukom plivajućeg/plutajućeg Joycea na obalu.
Prvi je plivajući „povraćao“ monolog, poslije korišten u šestoj sceni, u kojem su sažete rečenice boli. Sve rečenice su istrgane iz Joyceovih pisama.
Kad se ovim smjerom pliva, negdje na pola puta javlja se jeka. Svaka izgovorena rečenica vraća se u vremenskom razmaku i to na nekim mjestima i do šest puta.
Taj doživljaj zgranuo je glumca, vjerojatno i prepao, tako da je sve teže plivao. Dodirnuto je nepoznato u njegovoj podsvijesti. Isplakao je rečenice nevjerojatnom energijom nemoći, kad je stigao na obalu, uz zvuke kukulele.
U predstavi je ovaj monolog prožet tim intimnim doživljajem i plijeni pažnju gledatelja autentičnošću, ritmom i energijom boli.
Zašto vam ispričah ova iskustva?Shvaćam čovjeka u cjelovitosti njegovih mogućnosti, načina djelovanja i potreba. Tražeći autentično na pozornici, nije mi moguće to pronaći, ako ne nađem autentično u osobi glumca, u egzistencijalnoj napetosti kad se bori s ulogom, kad se nudi ulozi.
Izmišljam načine „otkinuti glavu“, „udariti u pleksus“ i probuditi instinkte; pronaci govor utrobe, podsvjesnog, nekontroliranog. Razlike pojedinačne glumačke neurologije, osjetljivosti i otvorenosti za rizik , omogućuju život uloge.
Ne mogu više gledati kako glumci tumače uloge. Glumac je „kao razumio ulogu“ pa je tumači razumjevši intencije redatelja. Za to gledati, oprostite, ne treba nam kazalište.
Želim u kazalištu vidjeti autentičan mogući život, svojom unutrašnjom, željeznom logikom, u sebi zatvoren. Želim doživjeti uzbuđenja mogućeg života u kojem me ponuđena predstava uvukla.
Kazališni čin se ne može završiti, konzervirati pa onda samo ponavljati.
U toj dimenziji neponovljivosti, odnosno nužnosti djelovanja sad i ovdje, iako je za to scenska mreža isprobana, naučena, leži besmrtnost ove umjetnosti.
Tražeći nove načine rada uputno je upoznati se i s aktualnim istraživanjima funkcija mozga i nervnog sistema.
Inkontabilni sadržaji podsvijesti imaju ogroman utjecaj na svjesne postupke. Metodologiju rada s glumcima baziram na treningu osvještavanja glumčeve podsvijesti koju uloga iritira. Kreacija je na kraju nešto iznad osobnosti kreatora i komunicira s gledateljem na valovima univerzalne intimnosti.
Nikša Eterović
Berlin, srpanj 2013.