U terminologiji i tehnikama gotovo svih novih kreativnih terapija moguće je uočiti veliku sličnost ili istovjetnost s tehnikama koje se koriste u kazalištu pri nastajanju predstave.
U postdramatičnom kazalištu, u čitavom nizu smjerova suvremenog kazališta, od performansa do npr. biografskog kazališta, tvorci predstava i protagonisti koriste se tehnikama koje neodoljivo podsjećaju na terapijske tehnike ili su s njima identične.
Kako je kazalište u neku ruku sjecište i stjecište i svih drugih umjetnosti – književnosti, glazbe, likovnosti, pokreta – tako se kazališna mogućnost sinteze odražava i u terapijskim okolnostima.
U kazališno-pedagoškom radu koji se prvenstveno bavi cjelovitim razvojem pojedinca koristeći kazalište kao medij postoje tehnike „metodički ključevi“ koji su u osnovi terapijski i koriste se u prevenciji, dijagnostici i liječenju.Stoga je cilj kolegija razvijanje mehanizama uočavanje cjelovitosti i sinteze između terapije i kazališta pri čemu bi naglasak bio na razumijevanju ritma kao sastavnice koja određuje dobru predstavu, ali i uspješnu terapiju..