Nikola Nikša Eterović
ZAPIS IZ SRCA POZORNICE : ŽIVOTNI PROSTOR
– doživljeno na praizvedbi u Sv. Dominuku , u utorak,13.08.2019.,
Filozofski diptih : Preferiram da ne / Tabu,
pisano iz perspektive nas na sceni Ene Begović, Tine Keserović i Nikše Eterović
Prostor igre : Yulia E. Subbotina ; prostor zvuka : Davor Rocco
Režija : Ela Lipanović, Nikola Nikša Eterović
Ovo su zapisi iz srca pozornice , otkucaji iz perspektive glumca
Prostor igre prostor je mogućeg života i tako ga je promišljati i realizirati.
U tom nekom prostoru odvija se neka radnja, razvija se neka misao , realizira neki sukob i drugo što mašta oslobodi .
Prostor mora izbjeći sve zamke ilustrativnosti ; ne treba čak biti ni podrška onome što se na sceni odvija.
Prostor mora biti dovoljno samosvojan .
U takvom se prostoru scenska akcija izbori i preoblikuje zatečeno u neponovljivi vlastiti prostor i vlastito vrijeme.
Mi smo živjeli pred kamenim zidom, kojeg se ne može preskočiti , kroz koji se ne može ni glavom ni tijelom; u obje predstave.
Taj zid je u „ Preferiram da NE“ bio stranica trokuta i u desnom uglu pravi kut , sjecište dvaju zidova , dok je prednja najduža stranica trokuta ujedno bila i pozicija gledališta.
Taj vidljivi, veliki trokut ispunjen je nizom istih manjih trokuta, načinom „babuške“, jedan u drugom. Te trokute lik imaginira ,osjeća. Oni koji su akcenti likovnosti scenskog prostora označeni su crvenom trakom crnih slova sa ispisima: lomljivo , staklo, oprez , opasnost pucanja .
Iz ugla trokuta gore visoko, iz sjecišta njegovih stranica izvire glas poslodavca ; taj glas realan negdje daleko i u odjeku u glavi , u tijelu osobe kojoj se obraća, koju „mijesi“ , koju mijenja.
Ena Begović je u tom prostoru kreirala svoj lik, a Lipanović Ela svoju režiju.
Trokut te predstave je pomicanjem gladališta na tri strane pred zidom postao kvadrat . Zid je nepremostiva prepreka u „Tabu“ inscenaciji.
Ma gdje sjeli okrenuti ste prema kvadratu igre a na horizontu nepremostivi zid .
I tu smo Tina Keserović i ja živjeli naš scenski život ; kroz zid ne mogah ni glavom ni guranjem ; u zatvorenu kutiju u kojoj smo se kretali prodirali su glasovi krčme , Balkanske krčme . Zaleđena sadašnjost iz bliske prošlosti
krčmarenja o temama koje su se nametnule i o kojima se govorilo bez cenzure. To što se čuje , posvuda , iz prostora grada , države – zatvorenih kutija , udara u misli, u tijelo u nerve nas dvoje u ovom scenskom zatvoru.
Tu nelagodu življenja u toj krčmi u ovakvom scenskom prostoru osjećao sam kao grčeve u želucu , pa sam se tu koprcao , u taj prostor sa ruba kvadrata druge uvlačio a oni slikali crnom bojom;ona je plesala , a što drugo da radi ; i donjela tu i izbjegličku balkan torbu – Turken-Tüte – GhanaMustG Bag … sa stvarima u podrumu ostavljenim dok se vrate izbjegli otuda – kakve li naivnosti.
„Ljudi bez svijeta bili su i jesu ini koji su primorani živjeti u svijetu koji nije njihov; u svijetu koji, iako stvaran i održavan njihovim svakodnevnim radom nije za njih sagrađen , nije za njih tu; unutar svijeta u kojem su, iako tu rođeni, u kojem su (is)korišteni, u kojem su naprosto „tu“, pa ipak čiji standardi,koji tu vladaju,svrha,jezik i ukus, nisu njihovi“ govori Günter Anders sa ruba tog klaustrofobičnog kvadrata i osjetio sam kako ne mogu u tom trenutku ništa drugo nego to reći, pa iako mi scenski prostor nije dodjelio trokut koji me urušava, jeste kvadrat u kojem se koprcam ko riba na suhom.
U novinama nalazim : « Pticama na Novom Zelandu trebalo bi 50 miljuna godina da se oporave od ljudi «
Koliko treba «čovjeku bez svijeta» da se oporavi « od djelovanja istorodnih ?
U svijetu bez ljudi ?
A što je sa pticama?
Nikša Eterović
Zadar, 15./ 16. 08. 2019.
(objavio 17.09.2019.)